Kada razmišljate o Hristu, šta vam prvo pada na um?

Pretpostavljam da većina nas kada razmišljamo o Hristu, često se fokusiramo na kraj Njegovog života na zemlji. Pred očima nam se pojavi teška slika patnje, stradanja i krsta.

Tada sigurno razmišljamo o Isusovoj nevjerovatnoj ljubavi. Njegovom pristanku da zauzme mjeto žrtve umjesto tebe i mene. Njegova žrtva pružila nam je mogućnost vječnog života. Svakako tada razmišljamo i o Njegovoj pobjedi nad Sotonom. On je dokazao kosmosu da su Njegov način, Njegov zakon i Njegova ljubav ispravni.

Ako sve to sumiramo, mi se usredsređujemo na krst. Ali, da li mi ikada razmišljamo i o početku Isusovog života? Ako danas izostavimo raspravu o činjenici da se Hristos prema Bibliji nije rodio u zimu, uz informaciju, da zaista u Bibliji ne postoji dokaz o tačnom datumu Njegovog rođenja, postavimo jedno meni važnije pitanje – Šta nam znači Božić?

Danas, moja porodica i ja slavimo rođendan nekoga koga jako volimo i taj nam je posebno drag. Ne slavimo ga samo zato da bismo dobro jeli, pili i dobro se zabavili. Slavimo ga zato da bismo tu osobu usrećili, ukazali joj posebnu ljubav i pažnju, možda više nego prethodnih 364 dana u godini. I sama činjenica da se sjećamo tog rođendana pokazuje da je riječ o osobi koja nam je vrlo bliska, o osobi koja nam svakodnevno mnogo znači u životu, o kojoj često razmišljamo i rado se sjećamo.

Jedno lično pitanje. Smijem li se zato nazivati Hristovim sljedbenikom ako se Isusa Hrista sjećam jedino o Božiću? Ako je odgovor pozitivan, da li isti postaje razlog takvog postupka u tome što Isusa i Njegovu uzvišenu misiju na Zemlji, ipak, vrlo malo poznajem? Šta za mene znači Božić? Čitav svijet slavi Isusovo rođenje, a malo ko ili niko u tom trenutku ne postavlja pitanje – Zašto je Isus rođen? Zašto je uopšte bilo potrebno da dođe na ovaj svijet?

Predbožićno vrijeme je u svim hrišćanskim zemljama svijeta postalo vrijeme kupovine. Prvo što se danas pomisli kada se kaže Božić, nisu nažalost ni jasle, niti predivna scena iz Vitlejemske štalice, nego pokloni! Kupovati, poklanjati i dobijati poklone. Komercijalizacija, izmšljeni lik Djeda Mraza koji je iskrivio sliku Isusa Hrista i drugi novokomponovani običaji uz božićne praznike štete i krnje osnovni smisao Božića. Međutim, istinska poruka Božića nisu vrijedni pokloni, nego jedno sasvim drugo zadovoljstvo.

Božić znači – Bog dolazi k nama! Bog se otkriva palom čovječanstvu u svojoj neizmjernoj opraštajućoj ljubavi! Isus Hrist je sišao na zemlju nama, da bi nas doveo nazad, k Ocu, sa kojim su bile prekinute sve veze.  Božić nas podsjeća: Bog daje! Bog poklanja! Bog poklanja svog jedinorodnoga Sina! Sina koji nas spasava svojom blagodaću. Isus je pružio svoje ruke. Desnom rukom je uhvatio ruku Oca, a lijevom našu da bi nas povratio u davno izgubljenu zajednicu.

Gospod je čovjeka stvorio kao čisto i sveto biće. Ali, sotona ga je zaveo, izopačio njegova načela i pokvario njegov um, uputivši njegove misli pogrešnim smjerom. Namjeravao je da tako potpuno pokvari svijet. Hristos je vidio kakva strašna opasnost preti čovjeku i odlučio je da ga spasi, žrtvujući samoga sebe. Da bi mogao da ostvari ovu namjeru ljubavi prema palom rodu, postao je kost naše kosti i tijelo našeg tijela. »Budući pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dio u tome, da smrću satre onoga koji ima državu smrti, to jest đavola i da izbavi one koji god od straha od smrti u svemu životu biše robovi… Zato bješe dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenički pred Bogom, da očisti grijehe narodne. Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju.« (Jev.2,14-18).

Posredovanjem Svetoga Duha, novo načelo mentalne i duhovne snage trebalo je da bude uspostavljeno u čovjeku, tako da on, udružujući se s božanstvom, postane jedno s Bogom. Trebalo je da Hristos, kao otkupitelj i obnovitelj, posveti i pročisti čovjekov um, pretvarajući ga u snagu kojom će druge umove privući sebi. Njegova je namjera da oplemjenjujućom i posvećujućom silom istine ljudima udahne plemenitost i dostojanstvo. On želi da Njegova djeca pokažu Njegov karakter, da šire Njegov uticaj, tako da i drugi umovi mogu da budu dovedeni u sklad s Njegovim umom.

Hristos je mogao, zbog naše krivice, da se udalji od nas. Međutim, umjesto da se udalji, On je došao i boravio među nama, ispunjen svom puninom Božanstva, a ipak jedno sa nama, tako da Njegovom milošću i mi možemo postići savršenstvo. Sramotnom i paćeničkom smrću platio je našu otkupninu. Došao je iz najvišeg savršenstva, odjenuo svoju božanstvenost u ljudskost, i korak po korak spustio se u najveće dubine poniženja. Nema mjere kojom bi se mogla odmjeriti dubina Njegove ljubavi.

„Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni“ (Jov. 3.16).

Takva ljubav je neuporediva. Djeca nebeskog Cara! Dragocjenog li obećanja! Teme za najdublje razmišljanje! Nenadmašne li ljubavi Božje prema svijetu koji Ga nije ljubio! Ova misao ima moć da ukroti dušu i navede um na pokornost Božjoj volji. Što više proučavamo božanski karakter u svjetlosti krsta, to jasnije otkrivamo milost, nježnost i oproštenje, povezane sa nepristrasnošću i pravdom; to nam jasniji postaju nebrojeni dokazi neograničene ljubavi i nježnog milosrđa koji nadmašuju čežnjivu ljubav majke prema zalutalom čedu.

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit