Adventisti Čikago

Pavle Korać

PROPOVEDNIK

“I pazimo na to da jedan drugoga podstičemo na ljubav i dobra dela, da ne ostavljamo svoje skupštine, kao što neki imaju običaj, nego da bodrimo jedan drugoga utoliko pre ukoliko vidite da se približava sudni dan.” Jev. 10:24,25.

Pavle Korać

propovednik

Iako ste veoma dobro poznati među vernicima naše crkve, možete li nam reći nešto više o dosadašnjem pastorskom radu?

Uvek se rado sećam rada sa mladima u našoj crkvi ovde u Čikagu, za vreme mog školovanja na Endrjus Univerzitetu (Andrews University), od 1995. do 1998. Bile su to lepe tri godine zajedničkog druženja, muzike, poslepodnevnih bogosluženja i aktivnosti za mlade. Kroz sve to imao sam i priliku da sretnem i upoznam Tatjanu. Sada moju suprugu. Druženje, prijateljstva i podršku koju smo iskusili u ovoj crkvi će nam uvek ostati u lepom sećanju. Posebno nam je drago da se sada to druženje može nastaviti.

Jedna od mojih obaveza u toku mog školovanja je bila da moram organizovati i voditi jednu malu grupu. Rečeno mi je da to neće biti lako uraditi u našoj crkvi. Ali Bog je otvorio put. I tako smo jednog petka započeli sastanak male grupe u domu porodice Okolišan. Bilo je to zaista lepo druženje, gde su naši prijatelji, kao i članovi naše crkve mogli dobiti ohrabrenje, podršku, i priliku za dublje proučavanje biblije kroz zajedničku diskusiju i razgovor. U tom periodu sam i dobio viziju o crkvi koja bi imala tu pravu biblijsku zajednicu prve apostolske crkve, bazirane na jevanđelju Božje blagodati koja zrači u životu te zajednice. Dvadeset godina kasnije ovde, u Čikagu sam dobio tu priliku da budem deo takve zajednice. Razviti takvu pravu hrišćansku zajednicu je i danas deo moje vizije za našu crkvu.

Posle završenih studija na Endrjusu, i odlaska iz Čikaga 1998. godine, proveo sam dve godine radeći kao biblijski radnik i pastor za mlade u našoj crkvi u Sakramentu. Kroz biblijske časove sredom, pevanja i pripremanja programa petkom, posebnih bogosluženja mladih i koncerata subotom poslepodne, kao i izleta, odbojke i fudbala nedeljom, naš zajednički život i rad je bio je ispunjem pravim druženjem i duhovnim rastom. Bilo je to zaista lepo iskustvo koje se ne može zaboraviti.

U septembru 2000. godine, dobio sam poziv da budem pastor naše crkve u Njujorku. I tu smo proveli sledećih 13 godina. Nije bilo lako navići se na taj veliki grad, ali jednom kada se navikneš, on postaje deo tebe. Bio je to blagosloveni period velikog iskustva i rasta kroz rad sa našim narodom, kao i mnogim drugim nacionalnostima koji žive i rade u ovom velikom gradu. Mnogo toga bi se moglo reći o tom periodu. Tu je bilo dosta izazova, kao i mnogih lepih iskustava. Imali smo priliku da budemo deo rasta zajednice koja je od etničke crkve postala multietnička sa više od dvadeset nacionalnosti. Zajednički život i rad kroz male grupe utorkom, sredom, petkom, bogosluženjima subotom, kao i zajedničkim ručkovima, zdravstvenim i biblijskim seminarima, koncertima subotom posle podne, sve je to uvek bilo ispunjeno jevanđeoskim duhom, i željom da se još jedna osoba dovede Hristu. Taj jevanđeoski duh i multietnička zajednica koja poštuje i dobrodošlicom pozdravlja svakog posetioca je i danas prisutna.

Budući da ste i sami deo jugoslovenske zajednice u Americi, koliko mislite da će vam to pomoći u radu u našoj zajednici?

Zaista je to velika prednost za mene da sam imao priliku da 29 godina svoga života provedem, i budem deo zajedničkog života i rada naših crkava u Americi. Od Sakramenta, Čikaga, Njujorka, i sada opet Čikaga, sve je do doprinelo mom rastu i iskustvu kao pastora. Prolazeći kroz sve te faze razvoja naših crkava, stekao sam iskustvo koje će mi itekako biti od pomoći u radu u našoj zajednici ovde u Čikagu. Pa ipak moram reći da to ništa ne znači u poređenju sa našom potrebom za potpunom zavisnošću u svemu o Bogu, Njegovoj viziji za našu crkvu, Hristu kao našem Spasitelju i zastupniku, kao i sili Duha svetoga koja radi u nama i kroz nas.

Prema Vašem bogatom iskustvu, koliko su se u poslednje dve decenije promenile potrebe ljudi za jevanđeljem, a koliko sam pristup evangeliziranju?

Potreba za jevanđeljem je još uvek velika, ako ne i veća. U svako doba ljudske istorije, a to je posebno slučaj i u naše vreme, osnovni problem je nepoznanje Boga. Kao što Duh proroštva kaže: “Mrak koji poput mrtvačkog pokrova pokriva ovaj svet je mrak pogrešne predstave o Bogu. Ljudi su izgubili svaki pojam o Njegovom karakteru. On je pogrešno shvaćen i pogrešno tumačen.”

Naš pristup jevanđelju mora biti baziran na Božjoj reči i Duhu proroštva. Duhovni pisac nastavlja, “U ovo vreme treba da se objavi jedna poruka upućena od samog Boga, poruka koja je spasonosna u svojoj sili… Ljude treba upoznati sa Božjim karakterom. U tami ovog sveta treba da zablista svetlost Njegove slave, svetlost Njegove dobrote, milosrđa i istine.”

Upravo to je svrha našeg postojanja. Mi trebamo dozvoliti da nas Duh Sveti preporodi, i osposobi da otkrijemo kakav je Bog, prvo u svom životu a zatim i u svom svedočenju. Pisac nastavlja, “Poslednji zraci milosrđa, poslednja poruka milosti koju treba objaviti svetu, predstavlja otkrivanje Njegovog karaktera, punog ljubavi. Božja deca treba da manifestuju Njegovu slavu. Svojim životom i karakterom oni treba da otkriju šta je sve milost Božja učinila za njih”, (Hristove pouke, 415).

Neko je rekao, “Glavni razlog zašto sam ja Adventista sedmog dana je taj što verujem da mi imamo najjasniju, najbogatiju, najpotpuniju sliku Božije ljubavi u ličnosti Isusa Hrista.” Tu sliku neko treba objaviti svetu. To je osnova našeg jevanđeoskog rada.

Poznato je da veoma volite crkvenu muziku. Koliko je muzika značajan deo bogosluženja i na koji način možemo pospešiti muzički život crkve?

Kao što duhovni pisac kaže, “Muzika čini deo bosluženja na nebu.. Pevanje, kao deo verske službe, isto je deo bogosluženja, koliko i molitva.” Dakle, muzika i pesma su važan deo bogosluženja, kao i molitva. Mislim da treba što je moguće više koristiti talente koje naša crkva ima, u toku bogosluženja, kao i u organizovanju posebnih programa kojima želimo privući ljude, prijatelje istine, Bogu.

Takođe, način na koji svi mi koji sudelujemo u bogosluženju, pristupamo pesmi je veoma važan. Pisac nastavlja, “Srce mora da oseti duh pesme i da joj pruži pravi izraz.” Pevati sa razumevanjem, sa oduševljenjem iz srca, donosi pravi blagoslov. Psalmista nas poziva, “Izađimo pred lice Njegovo s hvalom, u pesmama pokliknimo mu”, (Psalam 95:2).

Razgovor vodila: Alexandra Dedić-Tošić