Adventisti Čikago

Smrt – nagrada ili kazna?

„Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš.“ 1. Mojsijeva 2:17.

U potrazi za određenom temom i pomoćnim materijalima, naišao sam na zvaničnu prezentaciju Srpske Pravoslavne Crkve. Pod temom „Smrt“, naišao sam na određene stavove koji su u meni izazvali bujicu negodovanja, iz prostog razloga što sam ponovo uvideo kako se perfidno protura neistina o smrti i stanju umrlih. Prva laž prevaranta sotone, izgovorena pred našim praroditeljima, „Nećete vi umreti…“, u različitim oblicima živi i veruje se u mnogim primitivnim i modernim religijama, a velikim delom i u Hrišćanstvu.

Evo na šta sam naišao: „Po hrišćanskom verovanju i učenju crkve, smrt je prelazak iz ovozemaljskog privremenog života u nebeski večni život. Zato se svaki hrišćanin celoga svoga života priprema za taj prelazak. Svaki čovek, još za života, odredi mesto gde želi da bude sahranjen, a kada dođe u stare godine, on sa svojim ukućanima ili prijateljima priprema sve šta je potrebno za sahranu jednog hrišćanina.”

Prihvatanje ovakvog objašnjenja smrti ima i te kako ozbiljne implikacije na hrišćansko naučavanje u opšte. Prvo zadire u prirodu čoveka – po ovome čovek je indirektno besmrtan, tj. jedan deo njega ne umire (duša) nego samo prelazi iz fizičkog sveta u duhovni svet. Zatim pitanje grešnosti – ukoliko čovek ne umire, nego se samo oprašta od svog fizičkog tela, znači da smrt nije kazna za greh – nema kazne za greh. Onda verovatno nismo ni grešni kada ne umiremo, jer kazne nema…. U stvari, ima je po pravoslavnom učenju – duša luta 40 dana kroz mitarstva, i smiriva se u Hadu čekajući vaskrsenje, tj. Božji sud.

Tim povodom sam i naslovio ovu temu “Smrt – nagrada ili kazna?”. Da li je smrt nagrada nama ljudima ili je kazna….

Ne bih vas zamarao ostalim verovanjima vezanim za smrt, stanje mrtvih i stanjem duše nakon smrti. Puno je toga što se toliko očigledno protivi veoma jasnom naučavanju Svetog pisma.  Čak je i Nikejski simvol vere jasno kazao: “Čekam vaskrsenje mrtvih i život novoga veka.”

Nakon pada u greh, čovek je osuđen na večnu smrt, ali prva smrt kojom umire je samo san, posle koje sledi buđenje na sud kada će svako primiti nagradu ili kaznu – večni život ili večnu smrt.

Prva smrt je, dakle, za nas milost Božja,dok je druga – večna smrt, kazna za nepokajane grešnike. Nema smrti koja je nagrada, niti smrti koja nas uvodi u bolji život, raj ili blaženo stanje.

Samo je jedna smrt za nas bila nagrada – Isusova smrt. Njegova smrt je za njega bila kazna – jer je poneo grehe čovečanstva na sebi, i zbog naših greha je kažnjen, a mi smo njegovom smrću nagrađeni – nagrađeni večnim životom, ako ga prihvatimo kao svog Spasitelja, poverujemo i živimo kako zahteva od nas.

Svaki put kada kao crkva učestvujemo u obredu Večere Gospodnje ili Euharistije, držeći simbole – hleb i čašu sa grožđanim sokom u našoj ruci, mi propovedamo. Propovedamo najvažniju propoved koju će ijedan propovednik ikada propovedati. 

Mi tada zajedno kažemo: “Naše spasenje je plaćeno na Golgoti, sve naše nade i očekivanja su utemeljena na tom slomljenom telu i prosutoj krvi Isusa Hrista.  Bez njegove smrti na krstu ne bi bilo spasenja. Bez njegovog slomljenog tela ne bi bilo isceljenja i obnovljenja. Bez njegove prosute krvi ne bi bilo oproštenja greha. Njegovom smrću kazna za greh je plaćena i moć greha je slomljena. Njegovom smrću, i samo Njegovom smrću, mi smo spaseni.”

Ovi simboli su konkretni podsetnici onoga o čemu upravo govorimo. I to je razlog zbog čega zapovest da to činimo mora da se ispunjava da bi nas održalo u središtu, da bi glavnu stvar održalo glavnom, da bi nas zaštitilo od odstupanja od centralne poruke samog Hrišćanstva.

Apostol Pavle je to kazao na najlepši način: “Propovedam Isusa Hrista, i to raspetoga…”  Bez obzira da li je poruka popularna ili ne, to je poruka i ta poruka ne može se promeniti: “Jer se ne stidim jevanđelja Hristova, koje je sila od Boga na spasenje svima koji veruju…”

Razlog zašto uzimamo učešća u Večeri Gospodnjoj (pričesti) je da objavljujemo smrt Gospodnju. Konkretnim aktom poslušnosti mi objavljujemo svakome da poznajemo Gospoda i da smo svesni onoga šta je On uradio za nas. Mi to objavljujemo i samima sebi kao podsetnik na ono suštinsko i centralno u našoj veri.

U 1. Korinćanima 11:24.25. kaže nam se – “ovo činite meni za spomen.” To je spomen služba u čast Gospoda Isusa Hrista. Mi tom prilikom slavimo njegovu smrt. Smrt koja je za nas nagrada, ako ga prihvatimo kao našeg Zamenika, kao Spasitelja.

Bog je u prošlosti uspostavljao mnoštvo spomenika na određene događaje. Nakon potopa, Bog je stavio dugu u oblake u spomen svog obećanja da neće zemlju više uništiti potopom. Sa Avramom Bog je uspostavio spomen obrezanja kao spoljašnjeg znaka određenih duhovnih realnosti. Kada su Izrailjci prešli Jordan i ušli u Obećanu zemlju, Bog je naredio da naprave stub od 12 kamenova sa dna reke u spomen na čudesni prelazak preko nabujale reke.

“Da bude znak među vama. Kad vas posle zapitaju sinovi vaši govoreći: šta će nam to kamenje? Recite im…”ovo je kamenje spomen sinovima Izrailjevim do veka.” Isus Navin 4:6.7.

Roditelji, šta ćete reći svojoj deci kada vas zapitaju šta znači služba Večere Gospodnje, šta znače hleb i vino?  Recite im o Hristovoj žrtvi kao o Jagnjetu koje je uzelo na sebe greh sveta.

Večera Gospodnja je dakle podsetnik, spomenik, na ono što je Isus uradio za nas. Hleb – simbol tela koje se lomilo, i vino – simbol krvi koja je prolivena. Mi ne obožavamo simbole, nego Isusa uzimajući učešća u ovom obredu.

Novi Zavet grčku reč “koinonia” prevodi sa “zajednica, druženje, družina”. Sto oko kojeg se družimo ili imamo zajednicu je mesto gde dolazimo zajedno i proslavljamo odnos ljubavi koji imamo jedan sa drugim. Eto zašto mi moramo da ispitujemo svoja srca u našim odnosima pre nego što uzmemo učešća u obredu.

To nas dovodi u položaj poštovanja koje treba da pokažemo, na prvom mestu Bogu kada prilazimo ovom stolu, ali isto tako poštovanje moramo da pokažemo i prema našim bližnjima za koje se Hristos žrtvovao.

Našim stavom jednih prema drugima, pozitivnim ili negativnim, mi omalovažavamo ili uzdižemo Hristovu smrt na kojoj je sve zasnovano.

Hristova smrt je zato za nekoga kazna, a za nekoga nagrada. Veoma mnogo zavisi od našeg stava, od našeg pristupa Gospodnjoj trpezi.  Neka Hristova smrt bude za tebe život, neka njegova smrt i njegovo vaskrsenje budu za tebe nagrada večnim životom.

Milenko Tanurdžić

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit