Želimir Stanić služi kao sekretar Jugoistočne evropske unije Hrišćanske adventističke crkve (JIEU) sa sjedištem u Beogradu, Srbija. Kao učesnik i predavač na Konferenciji o adventističkoj misiji u pravoslavnim kulturama, koja je nedavno održana u Plovdivu, Bugarska, Stanić dijeli svoju perspektivu o iskustvu odrastanja u pravoslavnom i adventističkom okruženju. Iako posvećeni adventista, Stanić i dalje gaji duboko poštovanje prema svom kulturnom i vjerskom porijeklu.
Rođen sam i odrastao u porodici gdje je moj otac bio adventista, a majka pravoslavka. Moj pradjed je bio adventista i dobio je Bibliju prije Drugog svjetskog rata. Njegov kolega, komunista, tražio je literaturu o komunističkim idejama, ali mu je umjesto toga neko dao Bibliju — što nije bila knjiga koju je tražio. Znajući da je moj pradjed Aleksa bio pobožna osoba, taj čovjek je pješke otišao do Aleksinog sela da mu preda Bibliju. Rekao mu je: „Znam, Aleksa, da si ti pobožan čovjek koji bi volio da pročita ovu knjigu, a ako nešto ne razumiješ, pitaj mene i ja ću ti objasniti.”
Moj pradjed je počeo da čita Bibliju i, naravno, otkrio je šta ona govori o biblijskom Sabatu (Suboti). Međutim, ljudi oko njega su mu govorili da to nije „ispravna” Biblija. Zato je otišao u pravoslavnu crkvu i zamolio sveštenika da uporedi Bibliju koju je dobio sa Biblijom u crkvi. Otkrio je da obe Biblije govore isto. Pitao je: „Zašto vi držite nedelju umjesto Subote?” Sveštenik je priznao da je takva promjena napravljena vjekovima ranije, ali je rekao: „Mi [crkva] smo preslabi da se vratimo nazad i ponovo mijenjamo.” Aleksa je odgovorio rekavši: „Ja bih želio da se vratim.” Tako je počeo da živi onako kako je čitao u Bibliji.
Predrasude i progonstvo
Za ljude koji žive na Balkanu, istorijski, nije uvijek bilo moguće izabrati sopstveni način života. Postojali su utvrđeni obrasci koje je trebalo slijediti. Kada je moj pradjed počeo da svetkuje sedmi dan, Subotu, to je bilo primjetno komšijama, posebno u vezi sa komadom zemlje koji je dozvoljavao seljanima da koriste jednom godišnje za slavlje. Iako im je i dalje dozvoljavao da koriste njegovu zemlju na Subotu, obavijestio ih je da im se neće pridružiti. Kao odgovor, uzeli su konja i zaprežna kola i provozali se kroz njegovu baštu, uništavajući mu rod. Izjavili su: „Želimo da znaš da nismo srećni zbog tvojih novih ideja.”
Kasnije, oko 1943. godine, Aleksina 23-godišnja ćerka je umrla. Kada je tražio mjesto da je sahrani, lokalni sveštenik se usprotivio jer je moj pradjed bio adventista. Sveštenik je rekao: „Nema mjesta da sahraniš svoju ćerku jer si ti subotar.” Na kraju je sahranio ćerku na komadu zemlje blizu svoje kuće, nakon što su vlasti odbile da podrže njegov zahtjev da bude sahranjena na groblju. Taj grob je i danas tamo, dirljivo sjećanje na to vreme.
Vremenom su se njegovi sinovi i ćerke navikli na njegove nove ideje i kasnije, i sami su postali adventisti. Jedan od njegovih sinova bio je moj otac. On je prvobitno napustio adventističku crkvu i upoznao moju majku pravoslavku, pa su se vjenčali. Nekoliko godina kasnije, kada je neko počeo da gradi novu adventističku crkvu u gradu, očev rođak je rekao: „Ranko, naše mjesto je tamo.” Moj otac se vratio u adventističku crkvu, ali je majka ostala pravoslavka.
Bilo je i negativnih i pozitivnih aspekata toga što mi je otac bio adventista, a majka pravoslavka. Jedan negativan aspekt bio je taj što sam se uvijek pitao zašto moj tata ide u crkvu bez mame. Nisam to mogao da razumijem, posebno zato što su druga djeca išla u crkvu sa oba roditelja. Sa pozitivne strane, odrastao sam veoma svjestan vjerovanja drugih ljudi. Kasnije, kada sam počeo da radim kao pastor, ljudi su cijenili to što mogu da vrednujem i poštujem njihov pogled na svijet. To poštovanje pripisujem ljubavi prema majci i njenim vjerovanjima i ujverenjima.
Kada danas uđem u pravoslavnu crkvu, osjećam se veoma prijatno u toj atmosferi, iako sam odgajan kao adventista. Mislim da mogu reći: „Dio mene je još uvijek pravoslavan,” i nadam se da niko neće pogrešno shvatiti šta pod tim mislim. Kada sam služio kao oblasni pastor, trudio sam se da gradim prijateljstva sa lokalnim pravoslavnim sveštenikom i vođama.
Posebna veza
Moje shvatanje Pravoslavne crkve u Srbiji danas je da ona nastavlja da bude mali dio mojih korijena. Tu je — nije dominantna — ali je tu. Pošto su mnogi članovi moje porodice pravoslavci, osjećam povezanost sa njima na neki mali način jer ih volim, čak i kao četvrta generacija adventista sa očeve strane.
Moja ljubav prema adventizmu izrasla je iz brige i mentorstva starješina u mojoj lokalnoj crkvi. Volio sam da čitam, a starješina mi je često davao knjige zanimljivih naslova. Tada nisam znao da knjige treba platiti, ali starješina je uvijek pokrivao troškove knjiga koje mi je slao. Mnogo godina kasnije, njegov sin je postao pastor, a ja sam imao privilegiju da mu budem mentor!
Postoji pjesma koju često pjevam, a koja kaže: „U Isusu imam sreću, radost i sve.” Kako je moja vjera sazrijevala, shvatio sam da je Isus u centru moje vjere. Trudim se da to odražavam u svojoj službi i u široj crkvi kojoj sada služim. Takođe se trudim da prvo govorim o Isusu kada razgovaram sa prijateljima i kolegama, kao i u razgovorima o životu crkve.
Moj san za crkvu, dok se povezuje sa ljudima bilo koje vjere ili bez vjere, jeste da postane otvorenija za sve. Želim da se moja crkva vrati tome da bude pokret, dijeleći svježu i živopisnu sliku Isusa, posebno sa drugim hrišćanima. Želim da naša crkva i njeni članovi sarađuju sa drugima, umjesto da kritikuju ili umanjuju važnost onih koji imaju drugačija uvjerenja. Pored toga, vjerujem da naša crkva mora dati prioritet kontekstualizaciji svoje poruke kada dijeli ono u šta vjerujemo.
Originalna verzija ove priče objavljena je na sajtu vijesti Trans-evropske divizije.
Izvor: Adventist Review
Priprema i obrada: U.N.
