Postoji duboka, gotovo neshvatljiva veza između čovjekove duše i jezika na kojem je izgovorio svoju prvu molitvu. U globalnom svijetu koji teži ka unifikaciji i brisanju granica, često se postavlja pitanje: Da li je važnost etničkih crkava tek relikt prošlosti? Neki smatraju da bi u Hristu svi trebali postati jedna masa. Ipak, Biblija i spisi Elen Vajt nam govore sasvim drugačiju priču – priču o Bogu koji slavi različitost.
Nebeska vizija: Jedinstvo u različitosti
Jedan od najsnažnijih dokaza da etničke razlike ostaju važne čak i u vječnosti nalazi se u knjizi Otkrivenja. Apostol Jovan nam ne opisuje hor identičnih ljudi, već veličanstveni mozaik naroda:
Potom vidjeh, i gle, narod mnogi, kojega ne može niko izbrojiti, od svakoga jezika i koljena i naroda i plemena, stajaše pred prijestolom i pred jagnjetom, obučen u haljine bijele, i palme u rukama njihovima.
Ovaj stih nam govori, da u Carstvo nebesko, ne dolazimo kao homogena, bezlična masa, već donosimo svoje porijeklo. Ovo svakako daje smisao i argument za postojanje etničkih crkava koje njeguju specifičan jezik i kulturno nasljeđe. Ako Bog u vječnosti prepoznaje i cijeni svaku boju i svaki jezik i dijalekt, onda su naše zajednice na zemlji zapravo „generalna proba” za taj nebeski hor.
Svi narodi kao cilj misije (etnos)
Isusov nalog iz Jevanđelja po Mateju često tumačimo kao poziv pojedincima. Ipak, Spasitelj je govorio o narodima kao cjelinama:
Idite, dakle, i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha (Bakotić)
Grčka riječ έθνος [éthnos], koja se koristi je ethne (etnos). Etnicitet (etničnost) označava društvene pojave i identitetske kategorije povezane s etničkom pripadnošću pojedinaca i grupa – to uključuje rasnu, nacionalnu, regionalnu, kulturnu, jezičnu i religijsku dimenziju. On je važan činilac u oblikovanju osjećaja, mišljenja i ponašanja, jer preko vrlina, vrijednosti i tradicija pomaže da se ljudi prepoznaju kao dio određenog naroda, ali niko ne mora usvojiti sva obilježja vlastitog etniciteta.
Kako Jevanđelje preobražava identitet?
U kontekstu teme o etničkim crkvama u dijaspori, ova definicija etniciteta daje temelj da razumijemo kako „jezik srca”, kultura, običaji i zajednička istorija nisu sporedne ili površne stvari, nego ključni aspekti identiteta koje Bog ne briše, nego preobražava i koristi! Zato etničke crkve mogu biti mjesto gdje se taj darovani identitet susreće s jevanđeljem, umjesto da bude potisnut ili poništen.
Ovo sugeriše da hrišćanstvo treba da pusti korijen unutar svakog specifičnog naroda, poštujući njegov identitet i zajednicu. Jevanđelje ne briše kulturu, ono je posvećuje.
Pavlov misionarski princip
Apostol Pavle nam ostavlja jasan misionarski princip: poruka je ista, ali se pristup prilagođava ljudima kojima govori, pa zato piše da je, radi jevanđelja, svjesno „postajao” kao oni kojima se obraća (Jevrejima kao Jevrej, onima bez Zakona kao onaj bez Zakona, slabima kao slab), da bi što više njih pridobio za Hrista (1. Korinćanima 9:19–23). U Atini to vidimo vrlo konkretno: ne nastupa „šablonski”, nego prvo posmatra kulturu grada, razgovara i u sinagogi i na trgu, a zatim na Areopagu polazi od onoga što je njima poznato (njihove religioznosti i „nepoznatog boga”), čak se služi i njihovim pjesnicima, da bi ih doveo do biblijske istine o Stvoritelju i pozivu na pokajanje (Djela 17:16–31).
Upravo zato etničke crkve nisu suprotnost jedinstvu u Hristu, nego Pavlovski most: jevanđelje se utjelovljuje u „jeziku srca” i kulturnom okviru naroda, bez kompromisa u istini, ali s više razumijevanja i većom pristupačnošću za one koji tek traže Boga.
Slava naroda u Novom Jerusalimu
Na samom kraju Biblije, opisuje se kako narodi unose svoje najbolje vrijednosti u Božiju slavu:
Narodi će u svetlosti njegovoj hoditi... I prinosiće mu se slava i čast naroda. (Bakotić)
Pod „slavom i čašću naroda” tumačimo sve ono lijepo, plemenito i autentično što je jedan narod izgradio kroz istoriju, uključujući i njegovu Biblijom utemeljenu duhovnu tradiciju koju čuva i brani njegova crkva.
Bog kao arhitekta narodnih granica
Apostol Pavle nas podsjeća da različitost naroda nije slučajnost, već Božija namjera:
Od jednog čovjeka stvorio je sve narode da se nasele po svoj zemlji, odredivši vremena i međe njihovog naseljavanja (Savremeni)
Iako neki pominju stih iz Galatima 3:28 „Nema tu Jevrejina ni Grka,..”, međutim često propuste da taj isti stih nastave “… nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu.” Ovaj stih naglašava duhovnu jednakost pred Bogom, to ne znači poništavanje narodnosti. Etničke crkve su tu da čuvaju jezik na kojem se narod najprirodnije i najprisnije obraća Bogu, njeguju običaje vjerne Jevanđelju i služe kao duhovni stub opstanka u teškim vremenima, u vremenima iskušenja i globalizma.
Božija namjera za strance u našoj zemlji
Kao adventistički hrišćani, imamo specifičan poziv. Elen Vajt u svojoj knjizi “Evangelizam” (Hrišćanska služba) pruža nevjerovatan uvid u to zašto je rad sa specifičnim etničkim grupama ključan za završetak Božijeg djela:
Dok se sprovode planovi za opominjanje stanovnika raznih nacija u dalekim zemljama, mnogo se mora učiniti u korist stranaca koji su došli na obale naše sopstvene zemlje. Duše u Kini nisu ništa dragocjenije od duša koje se nalaze u sjenci naših vrata... Mnogi od ovih stranaca su ovdje po Božijem proviđenju, kako bi imali priliku da čuju istinu za ovo vrijeme. Velike koristi bi proizašle za Božije djelo u udaljenim krajevima ako bi se uložio vjeran trud u korist stranaca u gradovima naše domovine. Među tim muškarcima i ženama ima onih koji bi, nakon prihvatanja istine, ubrzo mogli biti osposobljeni da rade za svoj sopstveni narod u ovoj zemlji i u drugim zemljama. (Evangelizam, str. 570)
Ona dalje ističe da je to od Boga određeno sredstvo za brzo širenje vijesti trećeg anđela:
Bog je u svom proviđenju doveo ljude pred sama naša vrata i gurnuo ih, takoreći, u naše naručje, kako bi naučili istinu i bili osposobljeni da obave posao koji mi ne bismo mogli uraditi – da iznesemo svjetlost pred ljude drugih jezika.
Misija saosjećanja
Sačuvati etničku crkvu u dijaspori, ne znači zatvoriti se u geto. Naprotiv, to znači osposobiti jedan narod, etničku grupu, da na svom jeziku i kroz svoj mentalitet prepozna Hrista. Naše zajednice su mjesta gdje se „jezik srca” spaja sa nebeskom istinom.
Čuvajmo svoje korijene dok pružamo grane ka nebu. To je naša dužnost, naša čast i naš put ka onom velikom horu gdje će se svaka nacija, pleme i jezik pokloniti Stvoritelju.
Amin!
Priprema: Moderator