Da li ste se ikada našli u velikoj nevolji, na dnu? Možda zbog narušenog zdravlja, posla, novčanih neprilika, kredita, na dnu nekog prijateljstva, braka, odnosa s djecom, roditeljima, ili u nevolji zbog neke nepravde, optužbe, svađe ili iznenadne nesreće. Jeste li doživjeli neku oluju? Poznata izreka kaže: “Nije problem u samoj nevolji, već u našoj reakciji na nevolju koju smo doživjeli.”
Kako na nevolju odgovaraju vjernici, hrišćani?
U Jevanđeljima čitamo o nevjerovatnom događaju koji se dogodio u strašnoj oluji koju su doživjeli Isusovi učenici.
“I reče im onaj dan uveče: hajdemo na onu stranu. I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u lađi; a i druge lađe bijahu s njim. I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u lađu da se već napuni. A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: učitelju! zar ti ne mariš što ginemo? I ustavši zaprijeti vjetru, i reče moru: ćuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.“ (Marko 4:35-39)
Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Izgovorio je mnoštvu poznate slikovite priče o biseru i blagu, objašnjavajući prirodu svog carstva. Svoj rad povezao je sa radom sijača, a svoje carstvo sa razvojem gorušičinog zrna. Prikazao je završno odvajanje dobrih i zlih kroz poređenje o pšenici i kukolju i ribarskim mrežama. Cijeli dan je učio i liječio, a fariseji su Ga kritikovali. Na kraju dana odlučio je da potraži odmor na drugoj strani jezera. Savladan umorom, legao je na dno čamca pri krmi i zaspao.
Veče je bila tiha i blaga. Ali odjednom, navukoše se oblaci, a vjetar se divlje sjurio niz planinske klance. Galilejsko jezero zahvatila je strašna oluja. Bijesno šibani vjetrom i žestoko zapljuskivani talasima, učenici su se borili da ne potonu. Bili su to iskusni ribari koji su čitav svoj život proveli na tom jezeru, ali ovaj put su se osjećali potpuno bespomoćnima u zagrljaju te strašne oluje. Obuzeti naporom da se spase, zaboravili su na Isusa. Tek kada više nisu znali šta će, sjetili su se da bi On mogao da bude njihova posljednja nada. Povikali su: “Učitelju! zar ti ne mariš što ginemo?“
Ne znam jeste li u posljednje vrijeme doživjeli neku oluju na moru, ali znam da svaki čovjek kad-tad doživi neku svoju „životnu oluju“ problema.
Kako odgovaramo na nevolje? Događa li se da, poput učenika, iako smo vjernici i slušamo o Bogu, kad naiđe neka oluja zaboravimo na Boga i borimo se sami, na svoj način? Tek kada vidimo da gubimo bitku, sjetimo se Boga i onda Mu još prigovaramo kako se Njega ništa ne tiču naše nevolje.
Sveto pismo nas uči da je Bog uvijek s nama, posebno kad smo u nekoj nevolji, na dnu. Možda ponekad izgleda kao da On spava i ne mari za nas, ali On zapravo jedva čeka da nas izbavi i utiša naše nevolje. Možda to neće učiniti uvijek na način na koji to mi očekujemo, ali ako smo vjernici — hrišćani — ne bismo li trebali vjerovati Njemu? Zato je Isus na kraju ovog događaja s olujom i rekao učenicima: “ zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere?” (Marko 4:40).
Zasigurno bismo izbjegli mnoge nevolje i strahove kad bismo se češće obratili Bogu u molitvi i svaki trenutak živjeli sa Njim. Nije li zato vjera ipak najbolje riješenje za sve naše životne oluje?
Izvor: adventisti.hr