Isus je umro za mene
Kada ste posljednji put čitali 53. poglavlje Knjige proroka Isaije? Sjećate li se o čemu govori Božiji prorok? „Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas.” Isa. 53:6. U poglavlju punom moći i obećanja, ova jedna rečenica izgleda kao da se izdvaja na neki način, izražavajući misao neuporedivu svojom veličanstvenošću.
I do današnjeg dana pa sve do vječnosti, ovo 2.700 godina staro poglavlje jasno se fokusira na Isusa. Isaija 53-ća glava govori o životu, službi i smrti Hrista našeg Spasitelja. Ovo poglavlje je citirano je i u Novom Zavjetu. Ljudski subjekt Isaije 53 ponekad se naziva “sluga koji pati”.
Prema ovom tekstu, Isus je bio ljudski govoreći neobičan, prezren, odbačen, ranjen, izmučen, žrtva za grijeh, razapet među zločincima, nevin, a ipak smatran griješnim čovjekom.
Priča je isuviše velika da bi se svela na samo nekoliko pasusa, ali jedna stvar se posebno ističe dok razmatramo događaje koji su se odigrali na Golgoti prije otprilike 2.000 godina. Isus je znao sve okolnosti svoje smrti prije nego što je došao na zemlju. Isus je znao svaku riječ Isaije 53 prije nego što je napustio sigurnost neba. Isus je znao. Znao je da će biti mučen. Znao je da će biti pribijen na krst. Znao je da će grijeh svijeta biti stavljen na njegova pleća. Znao je i da će doći k svojima, i svoji ga ne primiše. I znajući, odabrao je put na ovaj svijet, da umre kao žrtva za grijeh. Znao je da će biti žrtva nepravednog sudskog postupka. I pored svega što je znao, Isus je došao i položio svoj život za nas.
Patnja na raspeću
Isus je razumio strahote raspeća. Žrtve su često bile vezane za krst na kojem su umirale. David je napisao u Psalmu 22:16 „probodoše ruke moje i noge moje”. Isus će biti pribijen na krst, “proklet” dok visi tamo: „jer je pisano: proklet svaki koji visi na drvetu.“ Galatima 3:13. Umirao je polako. Arheološki dokazi sugerišu da su klinovi bili zabijeni kroz Njegove gležnjeve i zglobove. Iako mučena izuzetnim bolovima, prema medicinskim saznanjima, žrtva raspeća mogla je da preživi nekoliko dana na krstu. Ipak, nije bila bol, sramota ili odbacivanje što je uzrokovalo Isusovu smrt. Kako je Isaija napisao, “Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas.” Isaija 53:6. “Koji grijehe naše sam iznese na tijelu svojemu na drvo,” 1. Petrova 2:24. Pavle je napisao da “Hristos umrije za grijehe naše, po pismu” 1. Korinćanima 15:3.
Bio je to teret grijeha svog svijeta koji je smrvio Isusov ovozemaljski život. Da bi ubrzali njihovu smrt i spriječili ih da vise na krstu tokom svetih subotnjih sati (Jovan 19:31), noge dvojice razbojnika raspetih s Isusom bile su slomljene. Žrtve raspeća obično su umirale od gušenja. Sa patološkog stanovišta „Smrt Isusa Hrista na krstu bila je prava agonija čovjeka čije su ruke i noge tj. glavni nervi bili presječeni klinovima. Tijelo već opustošilo gubitkom krvi uslijed bičevanja bilo je izloženo konstantnom bolu. Isus je konačno umro od neuobičajeno teškog šoka izazvanog gubitkom krvi i vrsti gušenja koja je obično bila posljedica raspeća.” – piše Žurnal Američke zdravstvene organizacije. Kako god da je izdahnuo, Isus je umro za naše grijehe i zbog naših grijehova.
Koliko odvratan mora biti grijeh, ako je jedini mogući lijek za grijeh morala biti smrt. I to smrt Sina Božijeg? Jedan autor je napisao: „Krst je otkrovenje našim tupim čulima o boli koju je grijeh od samog početka donio u srce Božije“. Ali pitanje ostaje: Zašto bi Isus, potpuno svjestan užasa grijeha, umro za ljudsku porodicu?
Zašto bi iko položio život za drugoga?
Rijetko ko zna da je u malom naselju nadomak Beograda, palilulskom Kovilovu, odrastao srpski heroj s Košara po imenu Tibor Cerna. Momak koji nije imao kilaže ni za služenje vojnog roka. Mršavko od 55 kila, tanak poput najvitkije breze, riješio je, da oduži dug otadžbini. Na pregledu su mu papirološki dodali dva kilograma da bi te 1998. mogao da obuče maslinasto zelenu uniformu. Krajem aprila 1999, domaći teroristi s kopna i NATO avijacija iz vazduha urnišu karaulu Košare. Tibor s drugovima dane provodi u rovu. Snajper tuče iz neprijateljskih gnijezda. Bio je to 27. april kada Cerna rješava da prekine agoniju. Ustaje iz rova da otkrije snajperistu, svjesno postaje meta i junački gine. Žrtva, za drugove, svoje saborce, za slobodu Kosova i Metohije, majke Srbije!
Isus umire i za neprijatelje
Isus je umro za svoje neprijatelje! “Hristos još kad bijasmo grješnici umrije za nas” Rimljanima 5:8.
Hrist je sluga prikazan kako dobrovoljno prihvata svoju patnju i smrt bez protesta. Poređen je sa jagnjetom koje vode na klanje. Žrtva života je najviši izraz naklonosti. Nema ničega što čovjek vrednuje više od života. Prijatelji, imovina, zdravlje, ugled, sve to je bezvrijedno u poređenju sa životom. Dati život, dakle, znači dati ono što čovjek smatra najdragocjenijim od svega. Naravno, čovjek može izraziti svoju naklonost riječima, trudom, poklonima, ali takvi izrazi su ništavni u poređenju sa žrtvom života. Ona snažno pokazuje snagu i iskrenost te naklonosti.
Razmišljajmo o tome. Šta znači Gospodnja večera? Zašto je Isus Hristos izabrao upravo taj trenutak svog života kao tačku koju treba pamtiti? Zašto je ustanovio dvostruki spomenik, hljeb i vino, tijelo odvojeno od krvi kao znak nasilne smrti? On je došao, da bi živio, i u tom životu bio žrtva. Ali da bi žrtva bila potpuna, ona pokriva moje i tvoje prestupe. Ona je pomirenje Boga i čovjeka. On je umro da bi ti živio i živila. On je umro da bih ja živio. Neka je Isusu slava i hvala!
Амин!
Priprema: U.N.