Tokom vijekova ulaz u tzv. Vitlejemsku crkvu Isusovog rođenja bio je dvaput smanjivan. Cilj posljednjeg građevinskog prepravljanja, kažu upoznati, bio je da se spriječe pljačkaši da u crkvu ulaze na konjima. Taj se ulaz sada zove “Vrata poniznosti”, iz prostog razloga jer se posjetioci moraju prilično sagnuti da bi ušli u ovu crkvu.
Tako i mi. Što smo stariji, to nam je teže saviti svoja koljena. Svaki takav pokret može biti bolan i otežan. Neki se podvrgavaju posebnom hirurškom zahvatu na svojim koljenima kako bi nanovo omogućili lakše kretanje i saginjanje. Da bi izbjegli godine povećanih patnji zbog oštećenja koštanog zgloba, voljni su da pretrpe nekoliko bolnih sedmica u oporavljanju nakon opsežne i komplikovane operacije.
Poput tjelesnih koljena, i duhovna koljena mogu se sa godinama takođe ukočiti pa i ozlijediti. Godine tvrdoglave ponositosti i sebičnosti čine nas nesavitljivima, a s vremenom nam postaje još teže i bolnije poniziti se. Zavedeni lažnim osjećajima lične važnosti kad nam drugi laskaju, ne shvatamo da istinska važnost dolazi tek kad se predamo Bogu i bližnjima u službu. Baš onako, kako nas Pismo savjetuje: „Tako vi mladi slušajte starješine; a svi se slušajte među sobom, i stecite poniznost; jer se Bog ponositima suproti, a poniženima daje blagodat.“ 1. Petrova 5:5.
I tako, ovog posebno određenog dana, dok se odmaramo i razmišljamo o Bogu ugodnim stvarima, dobro je da se prisjetimo “vrata poniznosti”, jer nas ona podsjećaju da svi trebamo nova koljena. Takve zglobove koji će se moći lako saginjati u poniznosti. Naime, poniznost je jedini način da uđemo u Božju prisutnost. Ima li boljeg načina da poštujemo i slavimo Onoga koji se toliko ponizio da bude s nama? „Nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovjek.“ Filibljanima 2:7.