Adventisti Čikago

Uhvaćeni rob

the-captive-slaveJednog četvrtka, kasno poslepodne, dok sam čekao svoju ćerku da završi sa časom klavira, posetio sam muzej umetnosti u Čikagu, koji se nalazi veoma blizu muzičke škole.  Pošto sam imao malo vremena na raspolaganju, odmah sam na mapi muzeja počeo da tražim sobe sa slikama impresionista: Van Goga, Monea, Sezana, Gogena, ali pre nego što sam došao do njih trebalo je da prođem kroz prostorije okićene drugim slikama.  A onda sam spazio jednu posebnu sliku, koja me je odmah privukla.

Bio sam opčinjen ovom slikom.  Stajao sam nemo pred njom i gledao u lice, u oči, u ruke ovog nesrećnika.  Bio sam duboko dirnut.  Vukle su me prostorije sa slikama impresionista, ali ovde je bila slika, meni nepoznatog autora, koju sam video prvi put u svom životu, ali koja mi je govorila više od svih impresionista zajedno.

Postoji mnogo misterija oko nje.  Ne zna se sa sigurnošću ko ju je naslikao (pretpostavlja se da je to najverovatnije bio John Philip Simpson).  Ne zna se ko je Afrikanac na slici i zašto je ona naslikana.  Ono što se sigurno zna je da je nastala u Engleskoj kada je ropstvo bilo još uvek aktuelno, iako je 1807. g. u parlamentu proglašena abolicija za sve robove.  Ropstvo se u Britaniji održalo sve do 1833. g.  kada je konačno ukinuto.

Posmatraču pogled privlače ruke i lice, posebno oči koje su pune suza, ali se one ne slivaju niz lice, brada podrhtava i donja usna, čovek je na ivici da zaplače, ali ipak to ne čini.  Njegov pogled je podignut negde gore, prema plafonu tamnice, i kao da nemo razgovara sa Nebeskim bićem, anđelom ili sa samim Bogom.

Njegove ruke, iako u okovima, mirne su, bez grča i napora.  Prsti su u pokretu i stiče se utisak da će svakog trenutka da se sklope u molitvi.On je pokušao da se dokopa svoje slobode, da pobegne tamo gde bi mogao da bude jednak ostalima.  Tamo gde bi ga tretirali kao onog ko on zaista jeste, ljudsko biće, neko stvoren na sliku Božiju.

On nije u okovima svojom voljom, drugi su ga okovali.  On želi slobodu, ali ona mu je uskraćena.  Možda su pitanja tema njegove molitve, nemi vapaj za slobodom.  Nečim što nam je Bog svima usadio prilikom stvaranja.  To je pravo svakog čoveka.  Biti slobodan.

Na žalost, greh nas je sve ščepao i okovao.  Svi smo mi robovi.  Svi smo mi u okovima, u okovima greha.

„Kao što stoji napisano: ni jednoga nema pravedna.  Ni jednoga nema razumna, a ni jednoga koji traži Boga.  Svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše: nema ga koji čini dobro, nema ni jednoga ciglog…  Jer svi sagrešiše i izgubili slavu Božju.“ Rim. 3:10-12.23.  Sedimo u mraku naše tamnice zbunjeni, uplašeni, željni slobode, ali su okovi nesalomivi.

„Jer znam da dobro ne živi u meni, to jest u telu mojemu.“ Rim. 7:18a

Koliko puta sam očiju punih suza plakao nad svojim okovima!  Koliko sam puta svoje oči dizao ka nebu drhtavih usana, nemo razgovarajući s Bogom, izvinjavajući se za svoje grehe, moleći za oprost, ali su okovi i dalje bili tu, i tama, i suze, jer koliko god se trudio da ih se oslobodim, ostajao sam privezan za njih.

„Jer hteti imam u sebi, ali učiniti ne nalazim.“ Rim. 7:18b

Želim slobodu od svih mojih iskušenja i slabosti, želim da budem slobodan u Hristu, u Bogu, da budem poslušan njegovoj volji, da budem u skladu sa njegovim načelima, ali moja priroda je grešna i u okovima.

Jer dobro što hoću ne činim, nego zlo što neću ono činim.“ Rim. 7:19

I to je ta napetost koju i Pavle opisuje: „Ja nesrećni čovek!  Ko će me izbaviti od tela smrti ove?“ Rim. 7:24

Realnost je kruta, greh se prilepo za nas poput smole, i koliko god se trudili da ga uklonimo sa sebe, sve se više prljamo njime i postajemo sve očajniji.

„Ali vidim drugi zakon u udima svojima, koji se suproti zakonu uma mojega, i zarobljava me zakonom grehovnim koji je u udima mojima.“ Rim. 7:23

Svi ovi tekstovi zvuče prilično pesimistički, ali apostol Pavle zaokružuje čitav problem ohrabrujućim zaključkom: „Zahvaljujem Bogu svojemu kroz Isusa Hrista Gospoda našega.“ Rim. 7:25a

Isus Hristos je slomio okove greha za nas.  Niko od nas ne mora više da sedi okovan u tmini tamnice.  Niko ne mora da sedi i čeka na smrtnu presudu.  Mi smo slobodni.  Šta više, Bog nas je posinio, mi smo Njegovi.  I sve to ako smo u Hristu.

„Nikakva dakle sad nema osuđenja onima koji su u Hristu Isusu i ne hode po telu nego po Duhu…  Jer ne primiste duha ropstva, opet da se bojite; nego primiste Duha posinačkoga, kojim vičemo: Ava, oče!“ Rim. 8:1.15.

Na kraju možemo da se upitamo da li je Afrikanac sa slike doživeo oslobođenje ili su mu možda sudili i presudili?  Ne znamo.  Ali verujem da je doživeo ono pravo oslobođenje koje nam svima nudi Hristos.  Divne li istine: ako smo slobodni u Hristu ništa nas ne može okovati.  Ako smo i u lancima, u tamnici, u jami, u bilo kojoj bezizlaznoj životnoj situaciji, Isus je tu da nam pruži istinsku slobodu.

„Šta ćemo dakle reći na ovo?  Ako je Bog s nama, ko će na nas?  …Ko će nas rastaviti od ljubavi Božje?  Nevolja li ili tuga?  Ili gonjenje?  Ili glad?  Ili golotinja?  Ili strah?  Ili mač?  Kao što stoji napisano: Za tebe nas ubijaju vas dan, drže nas kao ovce koje su za klanje.  Ali u svemu ovome pobeđujemo onoga radi koji nas je ljubio.  Jer znam jamačno da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduće, ni visina, ni dubina, ni druga kakva tvar može nas razdvojiti od ljubavi Božje, koja je u Hristu Isusu Gospodu našemu.“ Rim. 8:31.35-39.

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit