Vatikan je ovih dana objavio kako nudi oproštenje grijeha i “virtuelnim” učesnicima Svjetskog dana mladih u Rio de Žaneiru, odnosno onima koji taj događaj budu pratili putem radija, televizije ili interneta.
Papa Franjo će u Rio de Žaneiru ovog mjeseca, tokom svog tzv. prvog apostolskog putovanja, ponuditi praštanje grijeha svima koji budu učestvovali u proslavi i onima koji prate prigodni događaj putem medija.
Kardinal Manuel Monteiro de Kastro, zadužen u Vatikanu za oprost grijeha, izdao je dekret u kojem stoji da katolici širom svijeta mogu dobiti djelimično praštanje grijeha ako se pridruže papi u molitvi za mlade katolike.
Vatikan je, kako su prenijeli lokalni mediji, saopštio da vjernici samo treba da slijede rituale i duhovne vježbe na način kako to bude prikazivano na televiziji ili radiju ili, kako se navodi, s dužnom posvećenošću putem novih sredstava društvene komunikacije.
Tokom pet dana na vjerskom slavlju od 23. do 28. jula, papu Franju će, kako se navodi, čuvati 600 vojnika, a za održavanje reda na festivalu će zbog nedavnih protesta u Brazilu biti angažovano čak 8.500 vojnika.
Ipak, ovakav događaj ne prolazi bez reakcija. „Papa radi šta on hoće“, „odluka pontifikata udaljiće vjernike od sveštenstva“, „ne vraća li se katolička crkva u vremena tamnog srednjeg vijeka?“. Ovakva se mišljenja mogu ovih dana čuti i od ljudi koji su ateisti, ali i od teologa.
Kritika potiče vjerovatno i zbog samog pojma „indulgencije“ ili tzv. oproštajnica – smatra direktor informativne službe Rimo-katoličke Arhiepiskopije Majke Božije u Moskvi, sveštenik Kiril Gorbunov: „Indulgencija, saglasno učenjima crkve, to je privremeni oprost kazne za grijehe koji su već bili oprošteni tokom tajnog ispovijedanja. Važno je podvući, da indulgencija- nije oprost samog grijeha, ona se tiče samo te kazne, koju sveštenik predvidi za vjernika, za njegov već počinjeni grijeh. Praksa indulgencije potiče iz vremena, kada je kažnjavanje za grijehe bilo dosta surovo. Naprimjer, kada su za neke grijehe izopštavali vjernike iz crkvenog života na dugi rok. Kako bi se moglo povratiti dobro ime, pojavila se praksa žrtvovanja ili hodočašća, koje su davale mogućnost skraćivanja kazne.“
Tokom srednjeg vijeka upravo indulgenicja je bila skupa „roba“ koja bi otkupljivala ne samo privremene kazne, već i prošle, sadašnje, a često i buduće grijehe. Vremenom je počelo da se smatra da će indulgencija, grešniku koji je svoje grijehe „dovoljno platio“, omogućiti da provede minimalno vrijeme u čistilištu i da će se gotovo direktno uputiti u raj. Takođe, poznato je tumačenje ovog termina kao i zloupotreba procedure izdavanja dokumenata kojim se potvrđivao otkup grijehova u 16.vijeku dovelo zapadno hrišćanstvo u krizu, koja je potom dovela do reformacije. Spor o tome koliko su oproštajnice bile neophodne, vodi se dosta dugo u samoj katoličkoj crkvi. Još 1567.godine papa Pije V zabranio je izdavanje indulgencija koje bi bile u vezi sa bilo kakvim novčanim davanjima – zaključuje Gorbunov, a prenosi Glas Rusije.
Martin Luter, (1483-1546) začetnik njemačke Reformacije. Teolog, avgustinac i vikar u svom monaškom redu, 31.10.1517. godine okačio je na crkvena vrata u Vitenbergu teološku raspravu u obliku 95 teza, napisanu uglavnom kao odgovor na propovjedi izvesnog J. Tecela o oproštajnicama koje je izdao papa Lav Deseti, kako bi donacijama obnovio baziliku Svetog Petra u Rimu. Teze su uskoro postale manifest reforme i postale široko poznate no čitavoj Njemačkoj ubrzo pošto su objavljene.
U aprilu 1518. godine Luter je u Hajdelbergu morao da brani svoje stavove pred predstavnicima svog monaškog reda, i u toj debati odnio je pobjedu. Međutim, te godine je optužen u Rimu za jeres i morao je da odgovara pred kardinalom Kajetanom u Agusburgu. Pošto je odbio da se pokaje, pobjegao je u Vitenberg pod zaštitu Elektora Frederika trećeg Saksonskog. Godine 1519. u Lajpcigu, Luter je odrekao papin primat i bezgrešnosti velikih Koncila. Već slijedeće, 1520. godine Luter je uputio proglas njemačkom narodu u kojem ih poziva da reformišu Crkvu, i objavljuje tri rada u kojima afirmiše ovu ideju.
Papa je 12. juna 1520. godine izdao papsku bulu “Exsurge Domine” u kojoj je napao 41 tezu iz Luterovih radova. Luter je odgovorio tako što je javno spalio bulu, zajedno sa mnogim katoličkim knjigama. To je uzrokovalo njegovu ekskomunikaciju 3. januara 1521. godine. Opasnost od progona tjeraju Lutera da se skloni, gdje u miru skrovišta u Vartburgu započinje sa prevodom Novog zavjeta na narodni jezik.
Ovih dana se gotovo sve može kupiti. Čak i spasenje! Franjin prethodnik, Papa Benedikt prije svoje ostavke, je najavio da njegovi vjernici opet mogu da plate Katoličkoj crkvi kako bi olakšali svoj put kroz Čistilište do Kapije Neba.
Nema veze što je Martin Luter pokrenuo reformaciju zbog njih: pune indulgencije su se vratile.
Njujork Tajms izvještava da, iako je crkva zvanično raskinula sa ovom vjekovnom praksom, još uvijek možete uraditi nešto dobro, a crkva će vam pomoći da se oslobodite – papa ih je tiho ponovo uveo još 1960. Tehnički, katolička crkva je zabranila praksu prodaje indulgencija još davne 1567. godine.
Kako ističe Tajms, novčanoj donaciji neće izmaći zarada oproštaja. Tajms piše da vam “dobrotvorni prilozi, u kombinaciji sa drugim djelima, pomažu da zaradite oproštaj. “Na ovaj način čak možete kupiti indulgencije za vaše najmilije koji su već umrli, i tako podmazati njihov put na nebo, radeći nešto za crkvu ovdje na Zemlji.
Zašto bi Katolička crkva pristala na ovaj zaokret? Da nije zbog teške ekonomske situacije, ili zbog toga što blijedi njen uticaj? Ne uopšte, kaže episkop Bruklina. “Zato što ima grijeha u svijetu”, rekao je on za novine.
Reformacija? Kakva reformacija? Isus? Ima li On kakvog udjela u putu za spasenje? Biblija na svojim starim stranicama i dalje obećava: „I opravdaće se zabadava blagodaću njegovom, otkupom Isusa Hrista” Rimljanima 3:24.
Ljudi, proučavajte Pismo!
Urednik N.U.
